Dnevnik Ulice Posts

We have all, the time in the world, Time enough for life… To unfold, All the prescious things, Love has in store…       Mi imamo sve vrijeme svijeta – mislio bih, da sam tada išta mislio. Vrijeme dovoljno za život. Za sve dragocjene…

Ništa lakše na svijetu nije bilo nego zavoljeti Gigu. Njegov humor, njegovu dobrotu, njegove velike nespretne šake kada se upoznaje s vama. Njegovo veliko nespretno srce koje bi svakim susretom iznova otkrivali… Bilo bi odveć sebično reći da je bio moj prijatelj. Gigo je bio prijatelj svima…

dolazim ti kao fantom slobode i zato pokazi sto znaš, dolazim ti kao fantom slobode da te vodim ravno do dna…       Bila je osamdeset sedma i iako je Johnny objavio Između krajnosti, radio urednik je stalno puštao nekog Amulića, tipa sa smiješnom muzikom…

Nismo se vozili ni šest sati a meni je već bilo dosta svega. I autobusa i polupijanih zemljaka i rasprave o ustašama i komunistima. Dosta mi je bilo i samoga sebe… Isključio sam se, i da sam imalo mario, vidio bih kako bešumno klizim kroz…

Lagala si, kad si rekla da me voliš. A ja sam ti vjerovao, kako se već vjeruje u ljubav. Vjerovao sam u tvoj zarazni smijeh i tvoj san na mojim prsima. Vjerovao sam u još neke stvari, koje su, tog ljeta, nestajale jedna za drugom,…

Rakiju sam prvi put probao na pragu svoje tridesete, u kockarnici koja ničim nije opravdavala svoj nemaštoviti naziv – Casino. Bio je studeni, mjesec u kojem jesen zavuče ruke u džepove mog grada i po ulicama prospe zlatnocrvene banknote kojima se tako lako plaća zaboravljanje svježih…

Sjedila sam na predzadnjem doku, malene marine hotela ‘Lav’, upijajući miris mora izmiješan s onomatopejama srpanjskog jutra. Doručak, malo salame među dvije šnite kruha, sam odavno podijelila galebovima, pazeći da me s balkona naše hotelske sobe ne vidi majka. – Slabo jedeš – govorila mi…

Stajao sam na vratima male ćelije, broj sedamnaest. Brojao sam, nesvjesno, svoje zatvorske sekunde ispred sebe i svoje zatvorske godine iza sebe. Vrijeme koje me dijeli od sebe samog. Brojao sam korake do vrata hodnika iako sam napamet znao koliko ih je. Dvanaest, koliko i…

Prilično udobno sam se smjestio u svom skrovištu, kasnog jutra te 1992. godine. Srpanj se mrvio mostarskim ulicama. Vrućina je palila neobrane smokve po baščama i beskrajno duge drvorede lipa. Miris lipa miješao se s vrelinom asfalta. Miris ljeta. Miris Mostara. Ugasio sam iritantni glas…

Moje ime je… U stvari, moje ime nije važno, ono je samo jedno tisuća njih uklesanih u memorijalne spomenike, samo jedno od nebrojeno njih izrečenih, prozvanih, okaljanih, pozlaćenih, izgubljenih ili nađenih u ovoj zemlji. Imam četrdeset šest godina, otac sam troje djece. Vozim polovni njemački…

Idemo tugo, niz rijeku dole dole sad rane manje bole  još mi je san bistar k’o dan još je pjesmom dozivam…       Mostarsko ljeto miriše na vreli asfalt i na cvijet lipe. Na mir u krošnjama i povremenu svježinu s Neretve. Miriše na…

Ja cijeli život sanjam kako odlazim uz rijeku Starim parobrodom koji vozi sol I da nosim jednu davnu, nikad prežaljenu ljubav Tanku dugacku cigaru i par mamuza od zlata Da sam Šejn       Provlačeći se ispod kapi života kakvog je donijelo poslijeratno pasje…

koliko poraza treba za smrt, a koliko smrti za poraz… koliko gorčine a koliko ludila…   Činilo se da, ionako jedva vidljiva, granica između zbilje i sna, nikad nije bila tanja nego te noći. Pun mjesec kotrljao se obroncima Huma, a Neretva je srebrila gotovo…

Evo, i cijelo se desetljeće prevali preko mojih leđa i vaših humaka, prijatelji moji. Cijelo desetljeće bez vas, u kojem i ja bezbroj puta poželjeh da sam se utopio u zelenilu rijeke u koju smo se zaklinjali ili da sam iščezao u plavetnilu neba, koje…

  Ja znam da vreme uvek uzme svoje… I ne znam što bi nas poštedelo? Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo…     Uz kraj ceste, ne pretjerano raspoložen, korake je prosipao mladić u ribarskim čizmama i mlatom u ruci. Nije volio…

Za sve dosuđene korake Za sve sudijske nepravde Za sve promašene zicere Za sve što ga nisu voljele Za Koševo, za Vratnik, Maltu Za čitav svijet Gigo Bosnić puni sad  Kalibar 155       “Danas kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ, da ću…

…ti znaš da lažem, da se promijenit neću nikada, život je jedan, živi ga Fikreta…       Prvi sam ga put vidio vireći između dvije vreće s pijeskom, kroz rešetku prozora podruma u kojem smo se krili od iste one vojske koju smo prije…

…hej noći, ne štedi me ni ti uzmi zadnji dio mene uzmi sjaj iz oka moga udari me jako pusti krv iz ugla usana tamo je nekad stajao osmijeh… …hej kurvo, sa ulice ti i ja smo noćas isti ti znaš kako je kad prodaš…

Sam đavo ti je dao Brzinu eskivaže i razoran udarac desnom Sam đavo te je spas’o Kad te Prco s burazerima Ček’o u mraku kod pivare I onda kad te agent 071 Pedagoški treh’o o stanični zid sivi I uspio je da ubije boga u…

Voljeti se u sjeni mitraljeza,  Roditi dijete pod privremenim statutom,  Učiti ga plivati u protektoratu,  Odrastati u tranziciji.  Voljeti se pokraj skladišta granata,  Mijenjati pelene novom topovskom mesu,  Bdjeti nad njim i voditi ga na vakcine,  Podizati mladog viteza.  Gledati ga dok se igra u…