Medo, prijatelju…

Sam đavo ti je dao
Brzinu eskivaže i razoran udarac desnom
Sam đavo te je spas’o
Kad te Prco s burazerima
Ček’o u mraku kod pivare

I onda kad te agent 071
Pedagoški treh’o o stanični zid sivi
I uspio je da ubije boga u tebi
Al` đavo u tebi je
Ostao da živi

I sad čekaš sabah sa šejtanom…
I sad čekaš sabah sa šejtanom…

 

 

 

Kada bi sa vrha Avenije pošli prema Starom Igralištu, produžili do Balinovca, pa se onda ulicom Matije Gupca dokotrljali do Bulevara, prebacili se nekako do Tekije, pa Titovom ulicom do Luke, spustili se u Stari grad, nastavili Bulevarom, do Titovog mosta, izbili na Musalu, ponovno Glavnom produžili do Carine, pregazili još jedan most, pa se Šantićevom dovukli do Centra II, nema te birtije u kojoj Medu bi znali. Po imenu, po prezimenu, po nadimku, po osmjehu, dobroti, gnjevu, smislu za humor, po njegovim teškim šakama, po količini malih čašica J&B viskija koje je mogao strusiti u želudac… U svakoj ste kafani, od Zalika do Tekije i od Bijelog Brijega do Opina, ako ste u društvu s Medom mogli očekivati poneko besplatno piće. Od gazde za Medu. Od konobara. Od cimera iz vojske. Od raje. Od profesionalke sa šanka. Od…
Prijatelja?
Kada bi ujutro krenuo na kavu i svojim krmeljavim očima škiljio niz Strelčevinu, morao bih se braniti od ruka koje su mu pružali na rukovanje. Dileri. Policajci. Mostarska raja. Domar osnovne škole. Šiparice koje žure na nastavu… Svi oni, i još poneki bi se pobratimili s Medom i okrunili ga krunama i titulama trenutno modernim u gradskom žargonu. Medo brate. Medo care. Kralju. Šahu. Idolu. Gospodaru…
Medo prijatelju?
Pogledom sam potražio dva imena urezana džepnim nožićem drhtavim rukopisom nesigurnih osnovnoškolaca, u prizemlju zgrade u ulici nazivane po jednome Komunisti a zatim po jednome Kralju. Komunista se prezivao Đikić, a kralj se zvao Tomislav. Na prvim vratima, lijevo, stajalo je, na mesinganoj pločici, jedno od tih urezanih imena. Dobro znam to ime jer ga je moja baka bezbroj puta ponovila skačući za mnom i za vlasnikom tog imena pokušavajući nam utrapiti sendvič od parizera. Dobro znam to ime jer je sjedilo sa mnom u školskoj klupi 8 godina. I još koju godinu na nekim drugim klupama. Dobro znam to ime jer je napisano odmah ispod mog, u Rješenju Županijskog Suda, za remećenje javnog reda i mira, kad smo se na maturi potukli sa Bosancima. Da, dobro znam ime Goran Medvjedarac. Zvani Medo.
Zašto sam onda oklijevao cijelu sekundu da pozvonim na vrata kroz koja sam nebrojeno puta ušao bez kucanja. Zašto sam oklijevao da izabrem jedan ključ, sa svog privjeska i lako srušim tu prepreku? Zato, jer je lakše podnijeti deset udaraca Bobe drota, pendrekom po leđima, nego okrenuti drugu stranu medalje nazvane ‘Život Gorana Medvjedarca.’
Sjedio je u potkošulji, za malenim stolom u dnevnoj sobi, sa pola boce J&B-ja i nekoliko načetih kutija Lucky Strikea. Nekoliko amajlija okačenih po vratu i desnoj mišnici. Miris kolumbijskog hašiša. Ispričali smo pogledom u tih par sekundi, ono što je bilo od kad se nismo vidjeli zadnji put. Jer, Medo i ja se ne viđamo često. Bili smo, doduše kao sijamski blizanci spojeni nevidljivom pupčanom vrpcom, bili smo… Ali nekako smo, od života uzimali različite stvari, tako da je druženje, intezivno druženje, vremenom atrofiralo i pretvorilo se u povremene susrete, u kojima bih Medo uviđao da je zapravo sam na svijetu. Obišao bi cijeli grad, upio tko zna koliko osmjeha u prolazu, dobio tko zna koliko tapšanja po leđima, primio bog zna koliko komplimenata od napaljenih raspuštenica u najboljim godinama, ali nigdje nije mogao naći samo jednu kap Iskrenosti. Onda bi okretao moj broj i zvao me na rakiju. Uglavnom je svaki poziv zvučao ležerno, ali ponekad bih u glasu osjetio Dno koje je Medo dotakao. Spomenutu bi kapljicu Iskrenosti, Medo obično prepoznao mrtav pijan, u mom oku, a ja sam ga onda puštao da je s merakom razlije po sebi, rastopljenu u još jednoj čašici J&B viskija. Jer Medo i ja smo se predobro znali. Nismo držali predavanja jedan drugom. Ni o načinu života, ni o bilo čemu drugom. Razumjeli smo se na svoj način. Postavljali pleća jedan za drugog. Bili smo vojnici koji su borbe vodili na različitim bojištima ali su krvarili skupa. Približio se velikom prozoru, dnevnog boravka i gledajući van, sipao novi viski. ”Gdje si Medo brate”, netko ga je uspio pobratimiti čak i kroz debelu čipkastu zavjesu. Pogledao me, bez riječi i iskapio čašu…