Moje noći, moje rakije, moj grad…

…hej noći,
ne štedi me ni ti
uzmi zadnji dio mene
uzmi sjaj
iz oka moga
udari me jako
pusti krv iz ugla usana
tamo je nekad
stajao
osmijeh…
…hej kurvo, sa ulice
ti i ja smo noćas
isti
ti znaš kako je kad
prodaš sebe
za vrele suze i cigare…

 

 

 

Iz košmara me probudila kiša, koja je u luđačkom ritmu lupala po prozorskom staklu. Još par sekundi su mi pred očima treperili likovi iz noćnih mora, a onda sam shvatio da sam budan. Loša noć. Loši snovi. Osvrnuo sam se, tražeći njene oči. Njen pogled. Dodir. Prevalio sam se, razočarano, na drugu stanu kreveta. Ona nije tu. Osjetio sam leptira u trbuhu. Već mi je nedostajala. A nije prošao ni dan. Čak ni jutro. Otpio sam gutljaj ustajale vode iz velike krigle, koja je stajala na noćnom ormariću, po navici iz nekih drugih, alkoholom začinjenih, dana. Vani je kiša padala gotovo neovozemaljski. Nebo je bilo bolesno žuto. Sklopio sam oči pokušavajući se sjetiti šta bi ona sad mogla raditi… Možda još uvijek spava. Zadrhtao sam od te pomisli. Mogao sam ju satima promatrati kako spava. Kako diše. Zračila je nekim čudesnim mirom dok spava. Tako sam jako poželio da je tu i da spava na mojim grudima. Ustao sam iz postelje znajući da je gotovo sa snom. Velika kazaljka na zidnom satu je upravo stizala malu na broju 4, kad sam se obukao. Napolju je studeni je dokazivao da opravdano nosi svoje ime i natjerao me da zakopčam jaknu do kraja. Kvragu i nesanica. Dok je fordov motor ubijao tišinu, kojoj je moj kvart prirodno stanište, razmišljao sam kamo otići. Kamo otići u pola pet ujutro? Po oluji? Kamo pobjeći od samoga sebe? Trebala mi je prijateljska riječ, zato sam noćas odlučio zaobići zadimljenu stražnju sobu podruma koji je glasio kao disko klub u našem gradu. U spomenutoj prostoriji se igrao poker dvadeset četiri sata dnevno, a u nju su me, skorojevići i tatini sinovi, ionako puštali samo radi mog prijateljstva s Medom. Ja sam tu privilegiju redovno koristio, oduzimajući podjednako besramno novce, i gradskim tajkunčićima i ruralnim tipčinama sa više automobila u dvorištu nego završenih razreda osnovne škole. Naravno da smo Medo i ja bili u talu i varali kao posljednji cigani-šibicari na seoskom vašaru. Kasnije bi svratili u neku drugu kafanu, pa u treću, pa onda, čini mi se u svaku prokletu kafanu u ovome gradu… Na kraju bi podjelili preostali novac jer čak ni Medo nije mogao popiti i razbucati količine novca koje smo im, nema ispravnije riječi, otimali.
Dao sam gas i ponadao se da Bojan radi noćnu na obližnjoj benziskoj pumpi. Obradovao sam se njegovom starom dizelašu koji je kisnuo na parkingu kraj pumpe i u isto vrijeme zakolutao očima vidjevši golemog sivog džipa, odvratno simetričnih registracijskih oznaka, koje sam itekako poznavao. Kao i vlasnika, uostalom. Ne znam što da kažem o čovjeku koji se iz svoje pećine u jednom od okolnih brda koje okružuju moj grad, spuštao samo da započne neku kavgu ili da se potuče s nekim. To što je u svakoj toj tuči izvlačio deblji kraj i odlazio kući trkeljajući riječi osvete kroz krvave razbijene zube, nije ga nimalo smetalo da nešto slično ponovi u prvoj sljedećoj prilici. Otvoreno sam pokazivao svoju antipatiju prema njemu, što je njemu sasvim dovoljan razlog za tuču, ali do sada ga nisam prebio samo iz razloga što bi netko mogao pomisliti da imamo nešto zajedničko oko čega smo se posvađali. Nisam htio imati ništa s tom vrstom ljudi. Ni zajedničko, ni ne-zajedničko. Ništa. Zato sam ga pustio da mirno sikće, prolazeći kraj mene, na samom ulazu u unutrašnjost benzinske pumpe. Bojan me dočekao na vratima, raširenih ruku. Znao je da glupim danom, po ovakvom vremenu, u ova dobi noći, mogu doći samo ako me nešto pomakne, ako me poklopi onaj konačni talas onoga nečega radi čega već ljudi plaču, piju, i puše, gledajući u plafon svoje dnevne ili spavaće sobe. Znao je da je dolazim bez osmijeha, zato je on namontirao svoj vječiti osmijeh koji je nekako odudarao od također vječitog, plavog kombinezona u kojem je radio. Ali, noćas ionako sve odudara, i ništa nije kako treba, pa mi stoga ne treba vjerovati ako kažem da me Bojan nije razveselio tim osmijehom. ”Imam odličan lijek za nesanicu”, rekao je kasnije vadeći osrednju bocu rakije. Od svih mogućih pića koje sam svih ovih godina hedonistički sipao u želudac, rakija, loza, bila je jedina boginja kojoj se nisam niti molio, niti pomolio. Mrzio sam to tradicionalno piće, ne zato što je tradicionalno, naše i domaće, nego zato što je užasno ružno i okusom i mirisom. Ali kad je Bojan izvadio i dva mala čokalja koji se mogu naći još samo po sjećanjima djedova hercegovačkih, lice mi se razvuklo u osmijeh i da mi je tog časa nasuo pun čokalj otrova, popio bih ga kao da je nektar s Olimpa, pa kako onda ne bih domaćicu lozu majstor-Vence. ”Dobra”, govorio sam pri svakom novom čokalju, iako je rakijetina bila jednako gadnog okusa. Bojan veselio što konačno on i ja pijemo skupa i pokušavajući me razveseliti prebrali smo mnoge teme ali sva ta prošlost mogla me je samo dublje gurnuti u ponor. Nakon svakog glasnog smijeha tišina je bivala sve jača. Kad smo nakon par sati ugledali dno boci i na pumpu se dovezla prva mušterija, skužili smo da je kiša prestala. Malo kasnije sam skužio i to da ford neće upaliti. Nema veze. Pozdravio sam se s Bojanom i zatrandao mokrom ulicom… Spavalo mi se, i to je bilo jedino dobro te noći…
Kad, u gluho doba noći opusti grad, i kad se pripiti vraćate kući Avenijom ili Radićevom, kad su ulice mokre i kad su ugašene peći iz kojih se vije dim pečenih kestena i kad zaustavite dah, možete u krošnjama platana čuti kako Mostar diše. Možete čuti žubor Neretve, pa i Radobolje, a odmah u sljedećem trenu možete čuti huk sa stadiona i step pliktih tenisica na obližnjem terenu za mali nogomet. Ovih, posljednjih godina, u Mostaru možete pronaći odsjaj mnogih gradova, ali i ugaziti u blato donešeno iz mnogih provincija i zaselaka čijim smo se imenima kao djeca smijali tražeći ih po zemljopisnim kartama. Ali ipak… Kad u gluho doba noći opusti grad i kad se pripiti vraćate kući Avenijom ili Radićevom, kad su ulice mokre i kad su ugašene peći iz kojih se vije dim pečenih kestena i kad zaustavite dah, u Mostaru možete pronaći i Mostar…